Novosti

Kljucna promjena za zene izbjegile i imigrantice

25.10.2019. Odlucujuci o slucaju iracke drzavljanke A. B., kojoj je odbijen azil, ustavni su suci jednoglasno zakljucili da su joj MUP, Upravni sud i Visoki upravni sud povrijedili ljudska prava zajamcena Ustavom i Konvencijom za zastitu ljudskih prava. Uvazili su tuzbu A. B., koja je svjedočila o pretrpljenom teskom nasilju i zlostavljanju od muskih clanova svoje obitelji u domovini, i ponistili sporne presude. Ustavni sud je slucaj vratio na ponovni postupak i time dijelom ispravio nepravdu ucinjenu A. B., ali i otvorio vrata za radikalnu promjenu sudske prakse.
Izrijekom je u odluci napisanoj na 26 stranica porucio da se clanak 3. Konvencije o ljudskim pravima, koji da kako se "nitko ne smije podvrgnuti mucenju ni necovjecnom ili ponizavajucem postupanju ili kazni", ne primjenjuje "samo na opasnost koja proizlazi od pripadnika represivnog drzavnog aparata, vec i na onu koja dolazi od osoba ili skupine koja nije pripadnik tog aparata" - u ovom slucaju, muskih clanova obitelji A. B., koji su je godinama zlostavljali, a koji je, nakon bijega, imaju pravo nekaznjeno ubiti.

Pod patronatom
Radikalna je to promjena u odnosu na dosadasnju praksu, koja je najbolje sazeta u kljucnoj recenici odbijenice Upravnog suda u ovom konkretnom slucaju: "Valja napomenuti da obiteljsko nasilje nije razlog za odobravanje azila".
A. B., 45-godisnja drzavljanka Iraka, sve dok nije pobjegla iz Bagdada, kako je ispricala, zivjela je pod patronatom muskaraca. Svijet je gledala samo kroz prozor, nikad na ulici nije hodala sama, nikad nije imala pravo donijeti niti jednu vaznu odluku o svome zivotu; ni u koju ce skolu ici, ni za koga ce se udati, ni gdje ce zivjeti. U Hrvatsku je dosla sa sinom i snahom 29. veljace 2016., a put je financirala od novca od prodaje stana koji joj je kupio otac. Osam dana kasnije dala je iskaz i zahtjev za azilom u MUP-u, koji je on odbio tri mjeseca kasnije.
A. B. imala je dva ozbiljna razloga za azil, svakodnevno ratno stanje, ali i teske osobne rane - psihicko, fizicko, spolno i ekonomsko zlostavljanje. Oziljak statusa zena u Iraku, koje svoje postojanje mogu mjeriti samo ocima muskaraca, A. B. nosit ce cijeli zivot - svjedoci to i ginekoloski nalaz o spolnom sakacenju kojem je bila podvrgnuta još kao 12-godišnja djevojcica.
Prvu cinjenicu, ratno stanje i strah od ISIL-a, navela je kao razlog za trazenje azila u svom prvom iskazu u MUP-u. O svojoj obiteljskoj situaciji dala je tada skrte naznake: iako Kurdkinja, ne bi mogla zivjeti u Kurdistanu jer joj tamo zivi bivsi suprug i rodbina koja bi je zlostavljala zbog propalog braka.

Strah, sram i nelagoda
Drugu, da "kad bih se morala vratiti u Bagdad mene bi moj brat ubio, razvodom sam osramotila obitelj, u Iraku je dozvoljeno ubiti zenu zbog spasavanja obiteljske casti", nije spomenula odmah - i zbog toga su sudovi njezine daljnje iskaze smatrali nevjerodostojnima, a u jednoj od odluka izrijekom su naveli: "Valja napomenuti da obiteljsko nasilje nije razlog za odobravanje azila".
Kasnije argumente A. B. da to nije mogla odmah ispričati zbog straha, srama i nelagode te nesposobnosti da prvi put u svojoj 45-oj godini bez prisutnosti muskarca zastupa samu sebe, i to ne pred zenama, kako nalazu pravila, nego pred dvojicom muskaraca - nisu uzimali u obzir.
Upravo se o tome sto je A. B. prvi put rekla vodio cijeli upravni postupak. Njezina odvjetnica Sanja Bezbradica Jelavic "popisala je da je A. B. pretrpjela preko 15 teskih kaznenih djela". Unatoc svemu, odbijen joj je zahtjev za azilom pa je A. B. pokrenula upravni spor na Upravnom sudu, koji je prvostupanjskom, 7. listopada 2016., i drugostupanjskom presudom, 30. studenoga 2018., odbijenicu MUP-a blagoslovio.
Kao glavne argumente zasto joj ne treba dati azil Upravni sud je pravdao time kako A. B. nije dokazala zlostavljanje niti diskriminirajuci polozaj zena u Iraku. Odbio je gotovo sve dokazne prijedloge, od saslusanja snahe i sina, psihologinje, do niza eksperata upucenih u sigurnost i stvarni polozaju zena u Iraku, kao i "ponudu" da se nad njom provede psihijatrijsko vjestacenje tvrdeci da bi to sluzilo odugovlacenju postupka!

Odbijena zalba
Visokom upravnom sudu trebalo je vise od godinu dana da joj odbije zalbu. U medjuvremenu je, uz podrsku psihologinje, koja je uz odvjetnicu bila ključna u ohrabrivanju, podnijela i naknadni zahtjev za medjunarodnu zastitu i prosirila je novim cinjenicama. "Ne bih se vracala u Irak jer me tamo ceka smrt. Smrt cu dozivjeti svakako ili ubojstvom od clanova obitelji ili uslijed ratnih dogadjaja", govorila je.
A. B. je od 1990. do 1993. bila u prisilnom braku temeljem obiteljskog dogovora. Tijekom prve trudnoce pobjegla je od muza, ali "obitelj ju je vratila zbog sramote". Muz ju je tukao cak i u vrijeme trudnoce. Vrlo cesto, kaze, obavezno jedanput tjedno. Svaki put ju je prisiljavao na spolni odnos. Kad je drugi put ostala trudna, muz, koji ima pravo na cetiri zene, nasao je mladju, a nju otjerao. Vratila se u roditeljsku kucu nastavljajuci zivjeti s roditeljima, bratom i bratovom suprugom koja joj je kao sestra bivseg supruga dvostruka sogorica. U Iraku zena mladja od 55 godina nema pravo zivjeti bez muskog patronata - mahrama, odnosno skrbnika.
Njoj je za mahrama dodijeljen brat, a nasilje se pojacalo nakon smrti oca. A. B. je, otkriva spis, "za svog brata bila sramota jer sam se rastala i iz tog razloga je brat tukao i mene, a vrlo cesto i mog sina i kcer. Mi smo zivjeli kao zatvorenici, morali smo stalno biti u kuci. Nisam smjela ni gledati kroz prozor. Mahram je mogao sa mnom raditi sve sto zeli, cak i da me ubije ne bi odgovarao".
Kad se sin zenio postao je majci mahram i ona je otisla zivjeti s njim, ali brat je i dalje dolazio i zlostavljao ih. Usto, "osjecala sam se nesigurno zbog rata. Rat u Bagdadu traje cijeli moj zivot... Ne mogu se vratiti jer mi kao nezasticenoj zeni bez muske pratnje prijeti proganjanje i ozbiljna nepravda", svjedoci spis u kojemu pise i da "tuziteljica stavlja ruke na oci, spušta glavu i pocinje plakati dok govori".
Unatoc misljenju strucnjakinja, koje su potvrdile da je kod A. B. prisutan izuzetno visok stupanj traumatizacije kao posljedice prozivljenog obiteljskog nasilja, Upravni sud njezin slucaj procijenio je neuvjerljivim i nedosljednim. Zakljucili su da A. B. nije dokazala postojanje mahrama u Iraku, da se "pravila o mahramu rigoroznije provode u dijelovima pod kontrolom ISIL-a, dok je u drugim zemljama to dio tradicije koja blijedi".

Prijetnja smrcu
Takodjer je naveo kako nije nasao "razloge koji bi ukazivali da bi se A. B. mogla suociti s prijetnjom smrtne kazne, necovjecnim ili ponizavajucim postupanjem te ozbiljnom prijetnjom zivotu zbog opceg nasilja." Nadalje, "tuziteljica u svom iskazivanju nije bila uvjerljiva, a na konkretna pitanja nije davala konkretne odgovore. Valja napomenuti da obiteljsko nasilje nije razlog za odobravanje azila".
Trebalo je proci godinu dana da A. B. smogne hrabrosti i da 23. veljace 2017. podneskom dostavi i najstrasniji dokaz torture - ginekoloski nalaz da je spolno sakacena. Taj dio spisa je jako tezak, A.B. opisuje kako je imala 12 godina kad je po nju doslo pet zena iz susjedstva, drzale su je za ruke i noge bez ikakve anestezije, jedna ju je rezala, a ona je vristala. Zene su došle na poziv njezine majke koja je i sama prosla isti uzas.

Osjecala samo bol
"Zene koje nisu obrezane smatraju prljavima i nepozeljnima, a tim cinom im se onemogucuje da osjecaju potrebu za fizickim kontaktom s muskarcem." Na poseban upit sto je osjecala prilikom spolnog cina A. B. ce priznati: "Nikada ništa nisam osjecala, osim boli". No, Upravni sud je odbio i tu groznu cinjenicu. Ili, kako to pise u presudi, "cinjenica genitalnog obrezivanja zena, koja se vec dogodila, nije osnova za odobrenje medjunarodne zastite, a nejasno je zasto tu okolnost nije navela vec tokom upravnog ili sudskog postupka". Taj dio presude odvjetnica smatra posebno spornim jer po njemu "ispada da ako se i vrati u Irak, ne moze joj se više dogoditi takva vrsta ozljeda jer ju je vec prosla!".
"A. B. osjeca iskonski strah i samo zeli zivjeti. Iz tog je straha pobjegla iz Hrvatske u jednu od zemalja clanica EU i tamo cekala rasplet ustavne tuzbe i deportaciju. Ova odluka sada sve mijenja i budi nadu da ce moci ostvariti normalan zivot unutar EU", kaže Bezbradica Jelavic, koja ovu ustavnu odluku smatra iznimno znacajnom. Vjeruje da ce dovesti do ispravne primjene zakona i hitnu promjenu prakse te omoguciti da se bolje shvate bolne teme neuvazavanja kulturnih razlika i neuvazavanje prava zrtava. Indikativno je, kaze, sto je slucaj A. B. bio detaljno razmatran kao case study na strucnom skupu sudaca i da su oni zauzeli porazavajuci stav da zrtva A. B. nema uvjete za azil.

Zeljka Godec, Jutarnji list, 25.10.2019. 

› arhiva novosti